ZAGREB - Svi direktori idu na minimalac, a zaposlenicima su plaće fiksne i zagarantirane. Čim tvrtka državi vrati novac i postane uspješna, menadžeri mogu dobiti dionice i bogat menadžerski ugovor.

Ne žure s poslom

Samo pod tim uvjetima fond za spas gospodarstva, o kojemu od jučer priča cijela Hrvatska, imao bi smisla.

I Rohatinski daje 10 milijardi za spas ekonomije

Bez tih pravila menadžeri će početi namjerno uništavati firme da bi izvukli novac iz državnoga fonda, a kad je jednom 'navuku' na državnu pomoć, bit će ih teško s nje skinuti, kao i narkomane s droge, kaže nam jedan ekonomista.

Za njega je fond za spas gospodarstva, hrvatski 'bailout', super ideja, ali samo ako će svim svojim pravilima otežavati život menadžerima koji su takvu pomoć tražili. Treba ih obeshrabriti da pomoć uopće traže i prisiliti ih da je što prije vrate, kako bi se oslobodili državnih ograničenja, koja prije svega udaraju po njihovom džepu. Ne bude li tako, menadžeri će biti motivirani da što dulje žive na državni trošak, baš kao što su to danas motivirani stečajni upravitelji, koji kad završe stečaj gube posao, pa niti ne žure da ga završe.

Pomoć za nelikvidnost

Ista pravila treba uvesti i bude li fond za spas gospodarstva služio kao jamstveni fond za kredite banaka. Dok god tvrtki treba taj zajam, za koji jamči fond, tajnica mora imati veću plaću od svog šefa!

Da bi fond za spas uistinu i služio spašavanju perspektivnih poduzeća, trebalo bi postaviti i jasne kriterije tko taj spas zaslužuje. Peveca, primjerice, naši sugovornici ne bi spašavali, ali državnu pomoć svakako zaslužuju njegovi dobavljači, prije svega proizvodne tvrtke, koje bi normalno poslovale da im je Pevec normalno plaćao robu. Naravno, uz već spomenutu kaznu menadžmentu, jer je on kriv što je tako dugo isporučivao robu kupcu koji je nije plaćao.

Banke ne daju kredite

Inače, ideja o fondu za spas poduzeća oštro je podijelila hrvatsku javnost, i stručnjake i obične građane, na one koji ga potpuno podržavaju i one koji ga smatraju još jednim 'lopovskim izumom' za izvlačenje novca iz banaka i države i njegovo prebacivanje podobnima i poslušnima. No, nikoga nije ostavila ravnodušnim.

Njegovi zagovornici, među kojima je najviše poduzetnika, smatraju da je krajnji trenutak za osnivanje takvog fonda jer im banke uporno ne daju kredite bez kojih ne mogu opstati, a zbog nelikvidnosti i stečajeva njihovih partnera i sami bi uskoro mogli proglasiti bankrot. Svi se pristaše fonda slažu da bi on prije svega trebao pomoći tvrtkama koje guši nelikvidnost, a koje bi inače mogle uspješno poslovati. Tvrtke bi trebalo spašavati po uzoru na modele SAD-a i europskih zemalja, koje su to činile selektivno i na što kraći rok, a jedini cilj starog ili novog menadžmenta bio je da se što prije riješe državne pomoći i kontrole.

Kritičari ideje o fondu za spas s pravom strahuju da bi hrvatski 'bailout' fond ubrizgavao novac pogrešnima, da država ne bi znala što s tvrtkama koje je preuzela i da bi se za godinu, dvije, sve samo pretvorilo u dodatni dug na teret poreznih obveznika.

Porezno rasterećenje

Dr Đuro Njavro, dekan Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, jedan je od tih kritičara.

- Državne mjere u pravilu trebaju biti linearne i neutralne, ne preferirajući pojedine tvrtke. U protivnom uspjeh tvrtki ovisit će o bliskosti politici a ne o sposobnosti menadžmenta. Neka država radije učini više na poreznom i neporeznom rasterećenju gospodarstva, pojednostavi propise i procedure, a administraciju učini uslužnom. Predlažem da se neisplaćena dobit ne oporezuje i da se uvede trogodišnje zapošljavanje pripravnika bez poreza i doprinosa - kaže Njavro.

Poduzetnici: Zašto spasiti nesposobne šefove firmi? 

Hrvatski poduzetnici podijeljeni su oko ideje osnivanja Interventnog fonda, koji bi pomagao tvrtkama koje je kriza bacila na koljena, pokazuje anketa koju je proveo Jutarnji list.

Dio poduzetnika, naime, podržava ideju osnivanja takvog fonda, no dio strahuje da bi se novac dijelio tvrtkama koje to ne zaslužuju. Upitno je, ističu, pitanje kriterija po kojima bi se novac iz Interventnog fonda dijelio. Naime, u uvjetima koji vladaju u Hrvatskoj vjerojatno je da bi ključ za dodjelu pomoći bio politički ili nepotistički. Mnogima se ne sviđa ni ideja podržavljenja propalih tvrtki i njihove naknadne privatizacije jer nas to, tvrde, ponovno vraća na početak tranzicijskog procesa.

Stečaj je normalna stvar

- Stečaj je u tržišnom gospodarstvu normalna stvar i događa se svakodnevno. On je kazna vlasniku za loše upravljanje tvrtkom, a ne radniku. Uostalom, loša tvrtka nije u interesu ni države, ni radnika, a ni vlasnika - upozorava Branko Roglić, predsjednik Uprave Orbica.

Tko bi snosio rizik

Podsjetimo, Vlada i Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) pregovaraju o osnivanju “fonda spasa”koji bi raspolagao s čak 10 milijardi kuna.

- Interventni fond takvoga tipa može funkcionirati u državama s razvijenim tržišnim gospodarstvom, a mi to još nismo. Pitanje je kome bi se dodijeljivao taj novac i po kojim kriterijima. Država teško može spašavati tvrtke, a da ni sama ne zna što zapravo hoće napraviti s, primjerice, brodogradnjom - kaže Ante Babić, neovisni ekonomist.

- Najveće je pitanje tko bi snosio rizik i po kojim bi se kriterijima odlučivalo koje tvrtke jesu, a koje nisu perspektivne. Država ima problem naći kvalitetne menadžere i za javna poduzeća, pa je pitanje koji bi to menadžeri upravljali tvrtkama koje bi se otkupile novcem iz fonda - ocjenjuje Zdeslav Šantić, makroekonomist Splitske banke.